Osnovna škola "Rikard Katalinić Jeretov" Opatija

Razgovor s Mirjam Uravić o djeliću brazilske kulture

Capoeira je pronašla mene

Mnogi popularni sportovi, kojima se u današnje vrijeme bavi dio mladih, ističu važnost napornih treninga. Oni rezultiraju tjelesnom snagom, mišićima, kondicijom i brzinom sportaša, u svrhu ostvarenja što boljih osobnih rezultata, ali i plasmana klubova. Pritom se na drugo mjesto stavlja ono što bi trebalo biti primarno za svakog sportaša, a to je zdrava i poticajna atmosfera, koja doprinosi njihovu duhovnom razvoju, bez trke za uspjehom. Saznanje da postoji tjelesna aktivnost koja na prvo mjesto stavlja nadopunu duha i izražavanje emocija, potakla me na razgovor s Mirjam Uravić, trenericom brazilske borilačke vještine – capoeire.

O capoeira se u javnosti malo zna. Možete li ju ukratko opisati i reći nešto o njezinu nastanku.

Capoeira potječe iz Brazila, a nastala je kada su robovi iz Afrike bili primorani preseliti se u južnu Ameriku zbog rada na plantažama i rančevima bogatih Latinoamerikanaca. U 18. stoljeću su se već formirala plemena robova koji su se u slobodno vrijeme družili i tako sačuvali sjećanja na svoje podrijetlo, religiju, običaje, kulturu, narodnu nošnju, ples i glazbu. Miješanjem različitih kultura, plesa i glazbe nastala je capoeira. Danas se capoeira prakticira najviše u Brazilu, ali i u cijelom svijetu.

Kako se pleše capoeira? Ima li sličnosti s nekim drugim plesovima?

Capoeira se ne pleše, igra se. Najbitnija su tri instrumenta koja određuju stil, način i brzinu igre. U velikom krugu sudionici plješću i pjevaju tradicionalne capoeira pjesme dok dva capoerista izmjenjuju pokrete u centru kruga. Pokreti su mješavina svih borilačkih vještina i akrobacija.

Kada ste se počeli baviti capoeirom?

Capoeirom sam se počela baviti 2004. godine kada sam bila u drugom razredu srednje škole u Puli. Tražila sam zanimljivu aktivnost, ali da nije klasičan ples ili nasilna borilačka vještina. Rekla bih da je capoeira zapravo pronašla mene. Pružila mi je potpuno drugačiji način komuniciranja s ljudima. Ona me zaista ispunjuje jer mogu izricati svoje emocije kroz fizičku aktivnost. Capoeira nadopunjuje moj duh mističnom kulturom i pruža mi mnogo sretnih trenutaka u krugu ljudi koji vole capoeiru jednako koliko i ja.

2006. godine ste osnovali klub capoeire u Rijeci, kako ste došli na tu ideju?

Iz rodne Pule 2006. godine preselila sam se u Rijeku zbog studija stomatologije. Uz naporni raspored na fakultetu i mnogo učenja po prvi put sam primijetila da ne mogu bez capoeire koja je uvijek bila moj ispušni ventil i davala mi snagu i nadahnuće za sve prepreke koje su mi se našle na putu. No, u Rijeci nije postojao klub capoeire te smo moj učitelj i ja došli na ideju da ga osnujemo. Budući da on živi u Njemačkoj, ponudio mi je da sama vodim treninge i podučavam zainteresirane. Ponudu sam objeručke prihvatila jer je capoeira nešto što najviše volim i oduvijek sam imala želju drugim ljudima približiti sve njene ljepote. Osobito mladima koji u razdoblju puberteta često odustaju od sporta zbog natjecateljskog pritiska ili loših rezultata. Mislili smo i na one koji su rekli da se žele baviti tjelesnom aktivnošću koja će im uz zdravlje tijela donijeti i zdravlje duha – osjećaj zadovoljstva i ispunjenosti. U početku sam se  u tome teško snalazila, no ubrzo sam otkrila mnogo trenerskih trikova i sada zaista uživam u podučavanju. 

Jesu li treninzi capoeire naporni i treba li imati neke tjelesne predispozicije?

Jesu, jer se cijelo tijelo mora razgibati, ali zbog dobre zabave to se jedva osjeti. Capoeirom se mogu baviti djeca i odrasli svih uzrasta. Vrlo je važna kontrola jer je capoeira borilačka vještina bez fizičkoga kontakta. Capoeira je poveznica duha i osjećaja s pokretima tijela.

Po čemu se capoeira razlikuje od drugih borilačkih vještina?

Ono najdragocjenije što možemo naučiti iz capoeire su zlatna pravila koja možemo primijeniti u životu: učimo da se ne treba bojati približiti protivniku jer jedino tako možemo napredovati i unaprijediti svoju vještinu, čak i ako je protivnik bolji od nas samih, u našem klubu vrijedi pravilo da jači i iskusniji pomažu slabijima. Na taj se način štiti protivnički moralni i psihički integritet jer je cilj capoeire da se svi osjećaju ugodno. Time se želi ukazati i na važnost zajednice u kojoj se svi međusobno podupiru. Capoeira nas uči da poštujemo protivnika koji se više ne može braniti što nije slučaj u drugim borilačkim vještinama u kojima je važno pobijediti u borbi sa što većom bodovnom razlikom. Zato mislim da capoeira daje mnogo više od igre i treninga.

Imate li kakve planove za budućnost vezane uz capoeiru?

Znam samo da nikada ne želim napustiti capoeiru jer je ona postala dio mene i ispunjava me onime što možda nikada ne bih doživjela da prije osam godina nisam donijela tu ludu odluku da se bavim borilačkom vještinom o kojoj tada nisam ništa znala. Trudit ću se trenirati capoeiru gdje god se nalazila i nadam se da će se Klub Jacobina Arte u Rijeci, koji već ima jednu podružnicu, nastaviti širiti.

Gdje vas zainteresirani mogu pronaći?

Treniramo u Osnovnoj školi Pećine i u Akademiji capoeire u Ružićevoj ulici na Školjiću, a mogu nas pronaći i na Facebook stranici capoeira Rijeka. Primamo djecu od pet do petnaest godina i odrasle koji svoje slobodno vrijeme žele provesti u zabavi i smijehu. Imamo i posebnu grupu djece s posebnim potrebama koje trenira izučeni trener i psiholog. Capoeira ima veliku ulogu u rehabilitaciji invalidnih osoba.

Što biste preporučili mladima danas?

To mi je pitanje pomalo smiješno jer se još uvijek smatram mladom. Preporučila bih im da ne skreću sa svog puta, a ukoliko žele zdravu zabavu, tjelesnu aktivnost i duhovno ostvarenje, capoeira je odličan izbor. Sigurna sam da će u ovoj jedinstvenoj borilačkoj vještini pronaći sebe.

Ivana Vidas, 8.a

------------------------------------------------------------------

Razgovor s mlikaricom Katicom Čaval

I da sam mogla birati, ja bih oprtila koš                                                   

 U prošlome je stoljeću cijela Grobnišćina bila poznata po mlikaricama – ženama koje su, da bi pomogle prehraniti mnogobrojnu obitelj, uz sve ostale svakodnevne poslove još i prodavale mlijeko u Rijeci. Donosile su ga pješice, u rucaku, 15 do 20 litara svaka. Većina ih je to činila cijeli život, bilo je onih koje su mlijeko nosile čak 60 godina. Zanimljiv je i podatak iz promidžbenoga filma o Općini Jelenje, redateljice i scenaristice Vande Radetić-Tomić, da je svaka od njih 10 puta obišla Zemlju oko ekvatora, a na leđima prenijela više od 400 000 litara mlijeka. Ta je tradicija danas zamrla, ali još postoji nekoliko živih mlikarica koje dobro pamte te teške dane, poput sedamdesetogodišnje Katice Čaval iz Dražica koja je posljednji put nosila mlijeko prije više od 20 godina.

Već dugo godina niste mlikarica, no sigurno se sjećate tih dana. Kakav je bio život grobničke mlikarice?

Mi smo mlikarice bile velike patnice. Nije nam bilo lako. Mlijeko smo u Rijeku nosile svaki drugi dan, a neke od nas išle su i svaki dan. Ustajale smo se usred noći, u Rijeku smo kretale po mraku kako bismo ranom zorom mogle dostaviti mlijeko našim stalnim kupcima. Mlikarice koje su imale stalne mušterije zapravo su bile jako sretne jer nisu morale odlaziti na placu i tamo čekati da netko kupi mlijeko. Kad smo se vraćale doma, također pješice, usput smo plele kopice ili nešto drugo da ne gubimo vrijeme.

Kažete da ste u Rijeku kretale po mraku. Je li vas bilo strah?

Ako nas je i bilo strah, o tome se nije previše razmišljalo. Važnije je bilo prodati mlijeko jer je to značilo kakvu-takvu zaradu, a svaki je dinar zlata vrijedio. Pored toga, uvijek smo išle u grupama, a imale smo i feralići kojima smo osvjetljavale put.

Zar vam to nije bilo naporno?

Naravno, ali prije je svima život bio jako naporan i težak. Jer, kad smo se vratile iz Rijeke, naš je radni dan zapravo tek počinjao. Dok su naši muževi odlazili raditi u polje ili kositi, mi smo brinule o djeci i cijelom kućanstvu. To znači da smo morale kuhati i obavljati sve druge kućanske poslove, a pored toga smo pomagale u obavljanju poljoprivrednih poslova, grabile sijeno, neke od nas su, dok su bile manje, još i vodile stoku na ispašu. Znači cijela je obitelj radila svaki dan od jutra do večeri.

S koliko ste godina vi postali mlikarica?

S obzirom da smo mi uvijek imali puno blaga, osobito krava, mene je moja mama još kao curicu od sedam-osam godina naučila najprije musti krave, a onda i sve ostalo vezano uz čišćenje blaga i staje. Ako se dobro sjećam, mislim da sam prvi put oprtila rucak i krenula u Rijeku s 10 godina. Naravno, moj je rucak puno manji, ali se sjećam da mi je bilo jako teško. Međutim, to su bila vremena kada djeca nisu odbijala poslove koje su ima dali roditelji, niti im je padalo na pamet usprotiviti se. Iako smo bili mali, mi smo znali da moramo pomagati roditeljima kako bismo lakše preživjeli.

Kada vam je kao mlikarici bilo najteže?

Ti sigurno misliš da ću reći da mi je bilo najteže dok sam kao dijete s majkom nosila mlijeko u Rijeku. Ipak, najteže mi je bilo kao odrasloj mlikarici, kad sam imala vlastitu djecu i kad sam morala nositi mlijeko, a moja su djeca kod kuće ostajala sama i bolesna.Tada mi je bilo najteže jer sam se brinula da im se nešto ne dogodi dok se ja vratim iz Rijeke. No, tada se tako živjelo i tu nije bilo pomoći. Isto mi je tako bilo teško kad nisam odmah prodala svo mlijeko pa sam morala obilaziti portune i moliti stanare da ga kupe.

Kako danas gledate na to vaše životno iskustvo?

Mislim da bi ti sve mlikarice, a ne samo grobničke, na to pitanje dale isti odgovor. Ponosne smo što smo na taj način barem malo olakšale život naših familija. Istodobno sam presretna što se današnje žene više ne moraju tako mučiti. Također me veseli što nas javnost nije zaboravila. U Rijeci smo dobile Mljekarski trg, a tu u našoj općini, u centru Dražica, isto imamo Trg mlikarice. Lijepo je da nas se sjeti današnja vlast jer ipak smo mi dio grobničke tradicije. 

U općini Jelenje postoji i posebna manifestacija vama u čast, zar ne?

Da, prije nekoliko godina naši su općinari pokrenuli manifestaciju „ Feral ki je pustil sinjal“. Jednom na godinu priredi se prigodan program, izlože naši stali rucaki i late za mliko, stare ručno izrađene papuče kakve smo nekada nosile i drugi dijelovi naše opreme. To dođe vidjeti jako puno ljudi, osobito mladih. Načelnik pozove sve mlikarice s Grobnika i šireg riječkog zaleđa. Prisjetimo se nekih zanimljivih događaja i to podijelimo s publikom. Nama to puno znači i veseli nas jer je to najbolji način da mladi nauče nešto o prošlosti svojega kraja i teškom životu svojih nona i nonića.

Na početku ste rekli da ste mlikarica postali zato što ste morali. Da ste mogli birati, što biste učinili?

Dušo moja, i da sam mogla birati, ja bih oprtila koš! Nekada su mladi jako cijenili i poštovali starije. Činili smo sve što smo mogli da nam svima bude bolje. Današnja je mladež, čini mi se, jako razmažena i nije vična poslu. U rukama više volite držati grabje, a manje vile. Ti sigurno ni ne znaš što to znači, a to ti znači da samo očekujete da vam vaši roditelji nešto daju, a ne znam koliko ste vi spremni drugome pomoći. No, svako vrijeme nosi svoje, ja sam već stara pa i ne znam točno što vi mladi danas očekujete. Mene bi kao staricu najviše razveselilo da vi mladi budete ponosni na nas stare, da iz života nas mlikarica nešto naučite, a to je da treba pomagati svojoj familiji. Bogu hvala, danas je to puno lakše!

Ivo Radetić, 8.a