Dani Ante Kovačića
Autor: Kristian Tončić, 23. 5. 2012.
Nagrađena škola, mentori i učenici
Ove godine Matica hrvatska u suradnji sa Školskom knjigom i Našom djecom po 28. put organizira Dane Ante Kovačića na kojem sudjeluju učenici osnovnih škola s područja Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Vojvodine. Veliki je uspjeh na ovom natjecanju doživjela naša škola koja je dobila čak šest nagrada i tri pohvale te time bila jedna od najuspješnijih. Učenici, mladi pisci koji su bili uspješni: Ivo Radetić iz 8.a, Petra Peloza, Katja Knežević i Luka Županović iz 6.a pod vodstvom profesorice Milane Međimorec, te Johann Spurling iz 7.a i Larisa Šimunić iz 7. b čija je mentorica bila profesorica Vlatka Crnković. Posebno značajne nagrade bile su one za jednu od deset najuspješnijih škola i za jednu od dvanaest najuspješnijih mentora koju su dobile profesorice Milana Međimorec i Vlatka Crnković. Nagrade i pohvale će biti uručene 5. lipnja na 28. Danima Ante Kovačića u Zagrebu. Čestitamo!
Luka Županović, 6. a
Pod opširnije možete u cijelosti pronaći nagrađene literarne i novinarske radove.
Baštinio sam ljubav
Naravno da volim i baku Anu, i dida Ivu, i nonu Ljubicu, ali priznat ću vam da posebno mjesto u mome srcu ipak zauzima moj dida Ante. On mi je dida s tatine strane. Živi u Lovranu i za svoje prijatelje i poznanike ovdje je Toni. No u svojoj rodnoj Dalmaciji, točnije Rogoznici, za svih je Ante.
Mekanim dalmatinskim narječjem koje je zadržao u svom govoru, odaje svoje korijene i privrženost rodnom kraju. Premda visok i jak čovjek s gotovo 190 centimetara visine i stotinjak kilograma težine, sedamdeset i šest godina života pogrbilo je njegova nekad uspravna leđa i usporilo nekad ubrzani korak. Na njegovoj velikoj, mudroj glavi godine su ostavile traga urezavši duboke bore na licu. No, krupne bademaste oči zadržale su blag pogled, a vedar duh često širi usne u osmijeh. Uredno odjevenog i pomno njegovanog uvijek sam doživljavao kao kakvog dobroćudnog diva koji je za me spreman sve učiniti.
U moja sjećanja pohranjene su tople uspomene na naša ljetovanja u Zatoglavu - naše vožnje barkom, ribarenje, njegove velike ruke dok spretno slažu udice i parangal, večernje zalijevanje i obilazak maslina, naše popodnevno kartanje, boćanje i šahovske partije. U igrama je postajao moj vršnjak koji ne podnosi poraz: ,, A, ne, ne, ne može to tako, karta je pala na stol!”
I stoga kada prelistavam sjećanja, pitajući se što sam najvrjednije naučio od svoga dobroga starog dide, uviđam da se iskreno divim njegovoj staloženosti, mudrosti, upornosti i marljivosti. Uviđam da njegove vrijednosti svijetle i u mom srcu. Prenio mi je ljubav prema siromašnom kamenu uz more, brigu za žednu maslinu i potrebu za morem, tajanstvenim plavetnilom koje budi osjećaj strahopoštovanja. Možda ćete pomisliti da je neki naslijeđeni gen kriv za to, ali iskreno, samo odzvanjanje didinih riječi: „Ako ne bude miseca, uzet ćemo feral i svitlit, tirat ribu ispod barke u mrižu“, zove na more i vraća miris soli i ribe u moja osjetila. Zahvaljujući njemu osjećam pripadnost prirodi - osluškujem šuštanje u živici, zapažam razlistale krošnje, gledam nespretni hod galeba i uživam u kamenu toplom od sunca.
Moj dobroćudni div danas uživa u plodovima svoga rada s mojom nonom Ljubicom. Disciplinirano se drži svojih regula: vrtlarenje - popodnevni odmor - šetnja. Na svaki njezin poziv odazvat će se isti trenutak poput dobrog djeteta. Premda s puno godina na leđima, taj veliki medo još je romantičar u duši, još uvijek kad ide iz kuće ili kad se vraća, nonu poljubi na vratima. Za njega je obitelj i dom izvor sreće i života. Uvijek je spreman sjesti u auto i puževom vožnjom krenuti u Kranjsku goru kako bi uživao s unucima u zimskoj idili.
Zato je on moj feral i putokaz za budućnost. Ali i ja sam lampica u njegovom srcu. Svojom vedrinom i igrom u njegovo mirno životno poglavlje unio sam radost i zabavu. Pružio sam mu priliku da opet pravi kule u pijesku, da vesla morem. Zbog njega znam da mogu biti ponosan na se zbog onog u čemu hrabro ustrajem, znam da savršenstvo ne postoji i da svatko istražuje i razvija svoje sposobnosti i svijet oko sebe. Moj mudri dobroćudni div još me uči da budem oduševljen svijetom koji me okružuje, otvorena i sretna srca za prijatelje i ljubav. Pripremio me da ću jednog dana životne bitke sam voditi, ali uz ljubav koju mi je tako nesebično darivao, baštinio sam od njega putokaz koji ne može pokazati krivi smjer.
Luka Županović, 6. a
Nagrada na natječaju Ivica Kičmanović
Djed lavljeg srca
Svatko u životu ima jednu posebnu osobu. Nekoga bez koga bi život bio tužan. Te osobe svojom pozitivnošću čine naš svijet ljepšim mjestom za život. Osobe koje u kišan i olujni dan mogu unijeti sunčanu notu svojim osmijehom. To je za mene moj dida.
Moj dida nikad nije mario za svoje godine. Njegovo lice ni nakon dvadeset godina nije
se promijenilo. Njegove nikad umorne i nikad ozbiljne smeđe oči često se zagledaju u neku prazninu. Usta su mu vrlo nemirna kao i čelo koje se miče pri svakoj njegovoj riječi. Nikad ne govori tiho i mirno, već čim čuje neku novu vijest, odmah ju razglasi. Njegov hod ne bi mogao imitirati ni najbolji imitator.
Kada su mu bile šezdeset i tri godine, ponašao se kao da su mu trideset i tri. Nije mu teško raditi dvadeset i četiri sata na dan, a meni je teško ustati se ujutro ili preživjeti četrdeset i pet minuta matematike. Često govori da ga kuća guši te da mora izaći i nešto raditi. Uvijek si nađe posla, a dosada mu je strana riječ. To me kod njega oduševljava jer u današnje vrijeme često govorimo da nam je dosadno i da je dugotrajna zabava, unatoč svim elektroničkim sredstvima, gotovo nemoguća. Njega čine sretnim male stvari na koje često zaboravljamo, a to je osmijeh najdraže mu osobe - moje bake. Ne voli nepravdu, a to mi je jednom imao prilike i pokazati. Netko bi rekao da je to bila obična susjedska svađa, ali za mene je to bio pothvat vrijedan divljenja. Jedan pas iz susjedstva prekopao je cijeli njegov vrt. To je mog didu jako razljutilo pa je odmah otišao do susjeda koji je sve pokušao ublažiti finim rječnikom i ulizivanjem. Nije znao da se okomio na krivu osobu. Susjed je ipak na kraju priznao krivicu i tada sam znala da njegovim govornim sposobnostima ne treba stati na put. To je moj djed lavljeg srca. No, nije on samo u tome hrabar. On se hrabro nosio sa svim životnim teškoćama pa sam od njega naučila kako se izboriti za sebe, ali i kako pretrpjeti nepravdu. Najviše me učio strpljivosti i s razumijevanjem slušati. Jedno od njegovih najboljih umijeća je spravljanje roštilja. U tome nema boljeg od mojeg dide kojemu je roštilj platno, a meso i povrće boje kojima stvara najukusnija umjetnička djela. Ponekad je potreban samo trenutak da shvatimo koliko nam netko znači.
Kada dolazim prespavati kod njega, često mi priča priče o svom životu na selu i o svojoj braći i sestrama u Bosni. Govori mi da u to vrijeme nisu svi mogli završiti školu i da je većina djece morala žrtvovati svoje obrazovanje kako bi pomogla svojoj obitelji. U tim se trenutcima sjetim kako imam sreće što pohađam školu. Svaki put kad pomislim da je škola najgora stvar na svijetu, sjetim se njegovih riječi koje mi posebno koriste na satu matematike. No, ponekad se izgubi u svojim razgovorima te pomiješa neke riječi. Kad pogledam svog didu znam da sam ponosna što sam njegova unuka. Kažu da pravo bogatstvo nisu novci , već istinska ljubav. Ako je to istina moj je dida bogat čovjek, a ja, već sada, njegova bogata unuka.
Katja Knežević, 6.a
Pohvala na natječaju Ivica Kičmanović
Moj životopis
Jednoga sunčanog dana, u mjesecu svibnju, moj vrisak odjeknuo je čitavom bolnicom u Manchesteru. Svi su odmah znali da ću biti vrlo zahtjevno dijete.
Tijekom mojeg djetinjstva ljudima oko sebe davao sam pune ruke posla. Roditelji su mi pokušavali pronaći žene mekoga srca koje bi me željele čuvati, ali su zaglavili , jer se malo njih usudilo upuštati u takvu avanturu. Tako smo bili prisiljeni odseliti se i to, ni manje ni više, nego u Bugarsku.
Bugarske su dadilje bile navikle na glasnu i zahtjevnu djecu pa smo tamo ostali čitave dvije godine. Kupanje je bila jedina aktivnost kojom me se moglo smiriti, pa je moja mama skupila hrabrost i odlučila se, negdje oko mojega trećeg rođendana, preseliti u prelijepu Hrvatsku.
I gle čuda: hrvatski zrak, predivno more i ljubazni ljudi okrenuli su me za 180 stupnjeva. Od prvog dana života u Hrvatskoj ja sam postao prava „dobrica“. Sramežljivost je kod mene bila naglašena od mojeg polaska u prvi razred i bila na snazi sve do kraja četvrtog. Očitovala se u mojem odbijanju pričanja stranog jezika (u mojem slučaju, to je bio Hrvatski jezik). Međutim, dolaskom u peti razred, znao sam da nemam šanse za opstanak ako ne počnem govoriti taj komplicirani jezik. Danas se svi slažu s činjenicom da i previše pričam, pa se zbog toga neki put i posvađam sa svima u okolini!!!
Takva preobrazba i čudotvoran učinak prijatelja na mene natjerao je moje roditelje da se stacioniraju u ovoj zemlji punih jedanaest godina.
I srećom, još uvijek sam tu da vam prenesem ovu čudesnu priču..... i to na Hrvatskom jeziku..... nadamo se da će tako i ostati......
Johann Spurling ,7.a
Nagrada na natječaju Ivica Kičmanović
Uspomena pisana srcem
Na gornjem katu naše obiteljske kuće usamljena i tiha, ali uvijek s osmijehom na licu, živi moja baka. Ja sam joj, kako kaže, sve na svijetu, a moram priznati da je i ona veliki dio moga svijeta.
Njezine godine nikako nisu narušile njezinu ljepotu. Prosijeda, gusta kosa, naborano čelo, ravan nos, smeđe zelene oči, vitki stas, a nadasve veseo duh koji me uvijek uzdignute ruke na pozdrav ispraća i dočekuje iz škole.
U toplini svoga doma, već dugo godina živi sama okružena knjigama i uspomenama. Iznad svega volim otići k njoj. Tamo uvijek osjetim ljubav, sigurnost i razumijevanje. Kada sam ja vesela i ona je vesela, kada sam tužna i ona tuguje sa mnom. Naučila me voljeti cvijeće, životinje i ljude. Uz nju sam naučila koristiti škare, iglu i konac, naučila sam plesti, izrađivati narukvice i odjeću za lutke. Svakodnevno smo igrale karte, šah i neizbježno „Čovječe, ne ljuti se!“. Jednom riječju, moja baka je uvijek imala vremena za mene.
Često mi je čitala kako bih mogla usnuti. Mislim da je već tada polako, ali sigurno razvijala moje zanimanje i ljubav prema čitanju i knjizi. Ta ljubav je iz godine u godinu bivala sve veća, a pročitane knjige su se polako nizale jedna za drugom. Bajke, priče, romani, igrokazi, stvarni i izmišljeni događaji, smiješni i tužni likovi... Sve što sam doživjela čitajući, u razgovoru s bakom ponovo sam proživjela. Radnju, likove i događaje vješto je pretakala u primjere iz svakodnevnog života. Gdjegod da krenem, i danas, knjigu imam uz sebe, s njom se osjećam sigurno i smireno. Knjiga mi je i brat i sestra koje nemam, prijatelj koji je uvijek tu da me utješi i razveseli. Ona je putokaz koji će moje misli i osjećaje usmjeriti u nekom drugom pravcu. Dok čitam, poistovjećujem se s likovima i događajima. Tako i sama postajem dio priče. Zaboravim na sve, a vrijeme jednostavno leti. Ta je neraskidiva veza ljubavi između moje bake, knjiga i mene nešto najvrjednije što mi je ostavila u nasljeđe. Uz nju sam naučila da uz knjigu nikada nisi sam.
Danas se još uvijek sa svojom bakom volim igrati, pričati i šetati dok u svakom njezinom pokretu, gesti i pogledu osjećam zadovoljstvo što smo zajedno. Nikada ne govori koliko joj je teško, samo pogled koji povremeno odluta u daljinu kao da priča o jednom životu koji se polako bliži svome kraju.
I dok me njezine ruke tople i meke, naborane od godina, miluju nježno po kosi, ja razmišljam kako taj dodir nikada neću zaboraviti, tu ljubav i nježnost sasvim drugačiju od one roditeljske. Zato i sutra, kad bake više ne bude, uspomena na nju će uvijek biti tako lijepa, gotovo, opipljiva. A svaka nova stranica neke knjige pokrenut će moje uspomene.
Petra Peloza, 6. a
Pohvala na natječaju Ivica Kičmanović
Život s djedom i bakom
Oduvijek sam voljela svitanja, trenutak kada svjetlost prelije nebo i svijet ponovno dobije pravilne oblike .Jutra donose sjećanja iz mog djetinjstva obojana duginim bojama i mirisom doručka iz bakine kuhinje. Moje prve korake, moje prve riječi budnim okom pratili su djed i baka.
Neko vrijeme moga ranoga djetinjstva roditelji su mi radili u drugom gradu , a ja sam živjela s djedom i bakom. Dani provedeni s njima bili su praznici, buđenja vesela i razigrana.
Prepuni ljubavi , bili su moja snaga i moj štit. Baka me vodila kroz djetinjstvo sigurnu i neozlijeđenu, čvrsto držeći moju ruku. U njihovim očima bio je moj odraz.Za vrijeme dugih zimskih noći pričali su mi priče iz svoga djetinjstva, sjećali se svojih radosti i dogodovština iz škole. Ljeta smo provodili šećući livadama i uživajući u sunčevim zrakama na našim licima. Uz njih sam bila sigurna i sretna. Moj život je bio domino, veselo poslagane kockice djetinjstva.
Ali jednog dana domino se srušio, roditelji su mi objavili da se selimo u drugi grad , a meni se činilo kao da sanjam. Zatvarala sam oči čekajući da se probudim. Voljela sam svoje roditelje, ali nisam znala kako da ostavim djeda i baku. Baka je danima plakala, dok sam se ja zatvarala u sebe i patila u tišini. Nikada nije bilo toliko tuge u meni.
Dani i godine su prolazile, a ja sam još dugo u svojim mislima dijelila život s bakom i djedom. Danas su naši susreti puni radosti, a rastanci sve manje bolni , jer vrijeme nosi svoje. Ipak, sjećanja na divne dane ostaju i sretna sam kada se čujemo telefonom.
Spuštajući slušalicu , tiho tada šapnem :„ Hvala vam ,djede i bako .“
Larisa Šimunić, 7. b
Pohvala na natječaju Ivica Kičmanović
Razgovor s mlikaricom Katicom Čaval
I da sam mogla birati, ja bih oprtila koš
U prošlome je stoljeću cijela Grobnišćina bila poznata po mlikaricama – ženama koje su, da bi pomogle prehraniti mnogobrojnu obitelj, uz sve ostale svakodnevne poslove još i prodavale mlijeko u Rijeci. Donosile su ga pješice, u rucaku, 15 do 20 litara svaka. Većina ih je to činila cijeli život, bilo je onih koje su mlijeko nosile čak 60 godina. Zanimljiv je i podatak iz promidžbenoga filma o Općini Jelenje, redateljice i scenaristice Vande Radetić-Tomić, da je svaka od njih 10 puta obišla Zemlju oko ekvatora, a na leđima prenijela više od 400 000 litara mlijeka. Ta je tradicija danas zamrla, ali još postoji nekoliko živih mlikarica koje dobro pamte te teške dane, poput sedamdesetogodišnje Katice Čaval iz Dražica koja je posljednji put nosila mlijeko prije više od 20 godina.
Već dugo godina niste mlikarica, no sigurno se sjećate tih dana. Kakav je bio život grobničke mlikarice?
Mi smo mlikarice bile velike patnice. Nije nam bilo lako. Mlijeko smo u Rijeku nosile svaki drugi dan, a neke od nas išle su i svaki dan. Ustajale smo se usred noći, u Rijeku smo kretale po mraku kako bismo ranom zorom mogle dostaviti mlijeko našim stalnim kupcima. Mlikarice koje su imale stalne mušterije zapravo su bile jako sretne jer nisu morale odlaziti na placu i tamo čekati da netko kupi mlijeko. Kad smo se vraćale doma, također pješice, usput smo plele kopice ili nešto drugo da ne gubimo vrijeme.
Kažete da ste u Rijeku kretale po mraku. Je li vas bilo strah?
Ako nas je i bilo strah, o tome se nije previše razmišljalo. Važnije je bilo prodati mlijeko jer je to značilo kakvu-takvu zaradu, a svaki je dinar zlata vrijedio. Pored toga, uvijek smo išle u grupama, a imale smo i feralići kojima smo osvjetljavale put.
Zar vam to nije bilo naporno?
Naravno, ali prije je svima život bio jako naporan i težak. Jer, kad smo se vratile iz Rijeke, naš je radni dan zapravo tek počinjao. Dok su naši muževi odlazili raditi u polje ili kositi, mi smo brinule o djeci i cijelom kućanstvu. To znači da smo morale kuhati i obavljati sve druge kućanske poslove, a pored toga smo pomagale u obavljanju poljoprivrednih poslova, grabile sijeno, neke od nas su, dok su bile manje, još i vodile stoku na ispašu. Znači cijela je obitelj radila svaki dan od jutra do večeri.
S koliko ste godina vi postali mlikarica?
S obzirom da smo mi uvijek imali puno blaga, osobito krava, mene je moja mama još kao curicu od sedam-osam godina naučila najprije musti krave, a onda i sve ostalo vezano uz čišćenje blaga i staje. Ako se dobro sjećam, mislim da sam prvi put oprtila rucak i krenula u Rijeku s 10 godina. Naravno, moj je rucak puno manji, ali se sjećam da mi je bilo jako teško. Međutim, to su bila vremena kada djeca nisu odbijala poslove koje su ima dali roditelji, niti im je padalo na pamet usprotiviti se. Iako smo bili mali, mi smo znali da moramo pomagati roditeljima kako bismo lakše preživjeli.
Kada vam je kao mlikarici bilo najteže?
Ti sigurno misliš da ću reći da mi je bilo najteže dok sam kao dijete s majkom nosila mlijeko u Rijeku. Ipak, najteže mi je bilo kao odrasloj mlikarici, kad sam imala vlastitu djecu i kad sam morala nositi mlijeko, a moja su djeca kod kuće ostajala sama i bolesna.Tada mi je bilo najteže jer sam se brinula da im se nešto ne dogodi dok se ja vratim iz Rijeke. No, tada se tako živjelo i tu nije bilo pomoći. Isto mi je tako bilo teško kad nisam odmah prodala svo mlijeko pa sam morala obilaziti portune i moliti stanare da ga kupe.
Kako danas gledate na to vaše životno iskustvo?
Mislim da bi ti sve mlikarice, a ne samo grobničke, na to pitanje dale isti odgovor. Ponosne smo što smo na taj način barem malo olakšale život naših familija. Istodobno sam presretna što se današnje žene više ne moraju tako mučiti. Također me veseli što nas javnost nije zaboravila. U Rijeci smo dobile Mljekarski trg, a tu u našoj općini, u centru Dražica, isto imamo Trg mlikarice. Lijepo je da nas se sjeti današnja vlast jer ipak smo mi dio grobničke tradicije.
U općini Jelenje postoji i posebna manifestacija vama u čast, zar ne?
Da, prije nekoliko godina naši su općinari pokrenuli manifestaciju „ Feral ki je pustil sinjal“. Jednom na godinu priredi se prigodan program, izlože naši stali rucaki i late za mliko, stare ručno izrađene papuče kakve smo nekada nosile i drugi dijelovi naše opreme. To dođe vidjeti jako puno ljudi, osobito mladih. Načelnik pozove sve mlikarice s Grobnika i šireg riječkog zaleđa. Prisjetimo se nekih zanimljivih događaja i to podijelimo s publikom. Nama to puno znači i veseli nas jer je to najbolji način da mladi nauče nešto o prošlosti svojega kraja i teškom životu svojih nona i nonića.
Na početku ste rekli da ste mlikarica postali zato što ste morali. Da ste mogli birati, što biste učinili?
Dušo moja, i da sam mogla birati, ja bih oprtila koš! Nekada su mladi jako cijenili i poštovali starije. Činili smo sve što smo mogli da nam svima bude bolje. Današnja je mladež, čini mi se, jako razmažena i nije vična poslu. U rukama više volite držati grabje, a manje vile. Ti sigurno ni ne znaš što to znači, a to ti znači da samo očekujete da vam vaši roditelji nešto daju, a ne znam koliko ste vi spremni drugome pomoći. No, svako vrijeme nosi svoje, ja sam već stara pa i ne znam točno što vi mladi danas očekujete. Mene bi kao staricu najviše razveselilo da vi mladi budete ponosni na nas stare, da iz života nas mlikarica nešto naučite, a to je da treba pomagati svojoj familiji. Bogu hvala, danas je to puno lakše!
Ivo Radetić, 8.a
Nagrada na natječaju Ivica Kičmanović
Blag(danski) komentar
Uz božićno vrijeme…
Samo ponavljanjem dobrih djela postajemo dobri ljudi i gradimo bolji svijet. Ne trebaju to biti velika djela. Dovoljno je biti podrška i dati ono najbolje od sebe.
Premda sam tek jedan šestaš, obični dvanaestogodišnjak, dječja tuga i nevolja uvijek me dirne. Možda ćete reći da sam osjetljiv, ali ja vjerujem da je to u ljudskoj prirodi. Osobito u vrijeme Božića i poruka kojima nas obasipa.
Prije nekoliko godina na televiziji sam čuo da u ,,moru vlastitih problema i brzog ritma života ljudi više nemaju vremena za one kojima je tuđa pomoć potrebna“. U tu izjavu odbijam vjerovati. Zašto? Naprosto zato što znam da je često i običan pozdrav upućen s osmijehom dovoljan da drugog čovjeka ispuni veseljem i pozitivnom energijom. Znam kako brojni građani Lijepe Naše zovu telefonske brojeve raznih udruga donirajući novac za njihov rad, znam da darivatelji krvi uvijek iznova daruju tu crvenu tekućinu što život znači, a najhrabriji i najčovječniji izlažu svoj život opasnosti kako bi spasili tuđi. Možda se samo o tome nedovoljno piše i govori… A trebalo bi!
Prošle godine jedna recitacija odvela me na nastup gdje su sudjelovala djeca iz Doma za napuštenu i nezbrinutu djecu Lovran. Njihove pjesme i recitacije rastužile su me jer su sve bile upućene majkama. Oni koji su bili ostavljeni od svojih majki i očeva s toliko su ljubavi govorili o njima. Ta djeca su me nagnala da shvatim koliko sam sretan što imam svoje sigurno gnijezdo. Nedugo zatim, došao sam u priliku da svojim novcem kupim jednom petogodišnjaku bezglutenske slastice koje mu u domu nisu mogli priuštiti. Tome me potaklo i vlastito iskustvo. Onaj miris pečenog kruha koji svako jutro škaklja moje nozdrve i budi još uspavana osjetila. Da bih mogao konzumirati ta zlatna zrna žita, pšenicu koja dozrijeva pod snagom slavonskoga sunca, moraju se pročistiti od glutena bjelančevine koje moje tijelo ne podnosi. Stoga, posljednje tri godine mojoj mami započinje dan u rano jutro kada još snena iz kreveta krene u našu malu kuhinju mijesiti snježnobijelo brašno kako bi me dočekala topla bezglutenska peciva. Onako začinjena ljubavlju, mirišu po majčinim rukama…
Iako dječaku iz Lovrana nisam mogao osobno odnijeti namijenjene mu bezglutenske slastice, taj osjećaj ponosa, sreće i zadovoljstva uvjerio me da pomagati treba kad god mogu. Samo ponavljanjem dobrih djela postajemo dobri ljudi i gradimo bolji svijet. Ne trebaju to biti velika djela. Dovoljno je biti podrška i dati ono najbolje od sebe. No, oni koji primaju, mogu i dati. Mislim da me na moju plemenitost potakla ljubav i briga onih koji moj svijet čine ljepšim, sigurnijim i sretnijim. Zašto to i mi ne bismo darovali drugima? Možda je baš nadolazeće božićno vrijeme, vrijeme darivanja i shvaćanja kako se dobro dobrim vraća.
Luka Županović, 6. a
Nagrada na natječaju Ivica Kičmanović
