Susret je započeo u 8 sati kratkim animiranim filmom o knjižnici kako bi se prvašići upoznali s radom knjižnice. Nakon toga gospođa Horvat-Vukelja predstavljanje učenicima započela je igrokazima. Iz svoje  torbe vadila je vrlo jednostavne lutkice i o njima pričala priče. Učenicima se posebno svidjela priča o Ježiću Žinku koji nije htio ići u školu. U pričanju te priče i sami su sudjelovali. Spisateljica je odabrala nekoliko učenika koji će oživjeti lutke, a ostali su brojali brojalicu. Kada je ježić Žinko zavolio školu uz pjesmu, krenuli su u potragu za odbjeglim violinskim ključem. Ono što je zasigurno ostavilo traga takozvani je GSR tečaj. Da bi ih naučila biti gospodarima svojih ruku, gospođa Horvat-Vukelja najprije im je pokazala različite načine pljeskanja.  Kada su učenici naučili pljeskati, pljeskali su u ritmu i stvorili glazbu. Učenici četvrtih razreda imali su nešto drugačiji susret, no također su završili tečaj GSR-a. Kroz pjesmu i igrokaze četvrtašima je spisateljica ukazala na važnost čitanja. Također naučila ih je kako se upoznati s knjigom. Nakon igrokaza učenici su mogli kupiti slikovnice i dobiti posvetu. Dvoje učenika koji su već napisali svoje slikovnice pokazali su ih gospođi Horvat-Vukelja, a ona se oduševila njihovim radom. Također učenice osmog razreda imale su intervju s gospođom Vukeljom. Bio je to vrlo razigran i veseo susret te s uzbuđenjem čekamo novi. (napisala novinarka: Petra Deranja, 8.c)

Dobar dan! Mi smo novinarke Petra, Luana i Lara. Voljele bismo Vam postaviti nekoliko kratkih pitanja.

Što vas je potaklo na pisanje?

Kao mala voljela sam čitati i pisati te sam se voljela igrati pisca. 

 Koji vam je najdraži lik iz Vaše slikovnice?

Moram priznati Hrabrica dječak koji je teško naučio voziti bicikl.

Jesu li svi likovi izmišljeni ili ima i likova koji su stvarni, to jest iz Vašeg okruženja?

Svi moji likovi su stvarni. Naravno u pisanju  ne koristim svaki detalj iz stvarnosti, upotrijebim i svoju maštu. Sve su to personificirana bića.

Kada ste počeli održavati književne susrete u školama te što vas je potaklo na to?

Ove godine bit će već trideset godina. Na to me je potaklo što je moje prve slikovnice izdala izdavačka kuća „Mladost“ te su oni htjeli djeci omogućiti susret sa piscima.

Planirate li teme susreta unaprijed ili priče smišljate na licu mjesta?

Pa uglavnom imam isplanirano, ali zna se dogoditi i da smišljam usput. Kao što ste vidjele danas kada sam se poslužila vašim klavirom. Kada sam ušla u prostoriju, vidjela sam ga i odmah  znala da će poslužiti.

Imate li koji savjet za današnju mladež koja voli pisati?

Imam! Jedan od savjeta jest taj da čitaju i komuniciraju jedni s drugima. Htjela bih još reći da je najvažnije da imaju potporu  učiteljica i učitelja te da im oni mogu puno pomoći pri stvaranju.

Jeste li mogli naslutiti kada ste bili dijete da će Vam život krenuti spisateljskim putem?

Kao dijete  to sam priželjkivala i više manje se sve ostvarilo. Htjela sam pisati knjige kao Hrvoje Kovačević i Ivan Kušan, ali našla sam svoj stil u kratkim formama koje se zovu pričokazi, a uz glazbu glazbokazi.

Hvala Vam što ste izdvojili vrijeme za nas i  zadovoljili  našu radoznalost.  Želimo Vam ugodan ostatak dana. (novinarka: Lara Mance, 8.a)