Opatijski mali princ

      Stajao sam ispred skulpture koja je odbrojavala vrijeme kad će Rijeka postati Europska prijestolnica kulture. Već sam se pomalo dosađivao kad je do mene došao neobičan dječak u svijetloplavom kaputu. Bio je mojih godina. Imao je velike i znatiželjne oči.

Predstavio se:

 - Ja sam Mali princ i dolazim s asteroida  B612. A što je to?
Pomalo zbunjen odgovorio sam kratko:

- Vremeplov.
- Vremeplov?
- Da! Njime putujem na razna mjesta i upoznajem zanimljive ljude.
- Mogu li s tobom?
    Zajedno smo zavrtjeli sat i prije nego što se stao vrtjeti našli smo se u Guvernerovoj palači. Lutali smo palačom i razgledavali neobične i lijepe predmete dok u jednoj sobi nismo susreli gospodina odjevenog u konobara. Lagano se naklonio i predstavio:
- Ja sam Josip Car. Radio sam kao konobar na brodu Carpathia, brodu koji je prvi došao u pomoć kad se Titanic potopio. Ovom muzeju poklonio sam prsluk s Titanica kao uspomenu na taj povijesni događaj.
    U sljedećem trenutku smo se našli na trgu i ponovo zavrtjeli vremeplov. Sad smo bili u

Prirodoslovnom muzeju. Na samom ulazu se nalazio akvarij koji nam je privukao pažnju. Prišli smo velikom morskom psu koji je odmah započeo priču o tome kako je živio u moru dok su zemljom hodali dinosauri.
     I opet smo se našli na trgu. S još većom znatiželjom brzo smo zavrtjeli sat. Umjesto ljudi i životinja bili smo okruženi igračkama. Odmah mi je bilo jasno da se nalazimo u Muzeju djetinjstva. Sad se dječak stao smijati i pričati o svom putovanju i planetima koje je posjetio:

- Pa to je kao da opet putujem od planete do planete, rekao je i uzeo smeđeg medvjedića s poda.
Na to medvjedić progovori:

- Ja sam medvjedić iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća i nalazim se ovdje da bi djeca vidjela  kakvim su se igračkama igrali njihovi roditelji.
Dječak se osmjehne:

- Pa mi smo kao vremenski turisti!
 - Kad smo već kod turizma u mom gradu postoji Muzej turizma. Pođimo tamo.

Kad smo ušli u vilu Angiolinu princ je zadivljeno rekao:

- Pa ovo izgleda kao plesna dvorana!

- To je samo prizemlje. Znaš, pričao mi je tata kad je on bio mali tu je bila gradska knjižnica. A još puno prije toga ovo je bio prvi ljetnikovac u Opatiji.

Razgledavali smo maketu Opatije, a potom sam dječaka odveo u park. Ugledavši kamelije, dječak se sjetio svoje prijateljice ruže i rekao mi:

 -Bilo mi je jako lijepo, ali sad se želim vratiti kući.
       Pozdravili smo se kratko, kao što smo se i upoznali. Bilo mi je teško. Konačno sam našao prijatelja s kojim sam se mogao opustiti, a on već odlazi. Volio bih ga opet vidjeti. Volio bih upoznati njegovu ružu. Nadam se da ćemo se opet sresti i podijeliti tajne naših planeta.

Zvane Turina, 3. razred

OŠ „Rikard Katalinić Jeretov“ Opatija, PŠ Ičići