Osnovna škola "Rikard Katalinić Jeretov" Opatija

Recite nam nešto o sebi i svojoj obitelji.

Ja sam učiteljica razredne nastave, zovem se Marina Mavrinac Matulja. Radim u područnoj školi u Ičićima u 1. razredu. Puno sam godina radila u produženom boravku, a sada sam u razrednoj nastavi. Živim službeno u Opatiji (prva kuća u Opatiji), a cijeli sam život živjela u Lovranu te tamo krenula u Sportsko ribolovno društvo Zubatac Lovran. Moj otac je bio ribar, još uvijek je ribar koji se bavi sportskim ribolovom. Moj djed isto tako, on je bio prvak Jugoslavije, moj otac dvostruki prvak Europe i tako sam ja kao djevojčica sa sedam godina postala članica Ribolovnog društva te počela odlaziti na natjecanja. To je dakle nekih 38 godina da se bavim takmičarskim ribolovom. Moji prvi uspjesi bili su u klubu, bila sam prvakinja kluba, no već s 11 godina postali smo državni prvaci Jugoslavije postala sam članica reprezentacije te smo otišli u Portugal. Nakon toga, kad se osnovala Hrvatska, postala sam državna prvakinja, dogodine viceprvakinja i u reprezentaciji sam bila idućih osam godina. Moja je obitelj vezana uz more. Obitelj mog supruga isto tako, oni se bave jedrenjem. I sva su moja djeca jedriličari i ljudi koji prakticiraju sportove na moru.

Kako je Vaša obitelj reagirala na Vaš veliki uspjeh?

Prvi put kada sam postala prvakinja svijeta 2019. u Južnoj Africi bili su presretni. No teško je ponoviti  tako veliki sportski uspjeh jer nikad nitko nije uspio obraniti svjetsko zlato, no ja sam to uspjela. Tako da je veselje možda bilo i veće nego prvi put jer je to prvi put u povijesti da netko u sportskom ribolovu uspije ponovno biti prvi i obrani tu svoju medalju.

Što Vam se najviše sviđa kod ribolova?

Kod ribolova mi se najviše sviđa biti na stijeni ili na plaži. Na tim svjetskim plažama Atlantika je posebno lijepo zato što se vrijeme mijenja jako brzo. Od jednog kišnog  nevremena kada stvarno se moraš dobro pokriti, utopliti i zaštiti opremu (imamo velike šatore) do onog trenutka kada možeš ući u more koliko je vruće, lijepo i ugodno. Na našim stijenama je to baš ta tišina, što je posebno tiho, mirno i lijepo. I mi imamo prirodu koja je jako očuvana. I to je ljepota ribolova - kad možeš biti u prirodi

Kako izgledaju Vaši treninzi?

Moji treninzi… vi sigurno mislite da ja odlazim loviti ribu kad se pripremam za natjecanje, ali ne odlazim. Mi ribari, pogotovo koji smo u reprezentaciji, znamo jako dobro loviti ribu te kad se pripremamo za svjetska natjecanja, odlazimo bacati štap Mi imamo opremu koja je puno teža, čvršća i jača od opreme koju koristimo u Hrvatskoj i to su puno dulji i čvršći štapovi na koje stavljamo olova i do 200 grama,a kod nas lovimo s olovom do 70 g te velikim mašinicama i mi se moramo fizički pripremiti za bacanje štapa.

Ja nekih mjesec dana prije natjecanja svakodnevno odlazim na stijene i bacam samo olovo, što dalje zabacim olovo, dižem štap visoko okomito iznad sebe te ga brzo vrtim i tako to radim najmanje sat vremena dnevno kako bi moja muskulatura ojačala da mi to tih tjedan dana, koliko traje svjetsko prvenstvo. ne bi bilo teško.

Jeste li očekivali da ćete po drugi put postati prvakinja svijeta?

Pa to je ja mislim u svakom sportašu jedna nada, nada se tome. Ali, kažem, to nikad nitko nije postigao tako da ja nisam to sebi dala kao nekakav zadatak.  Zadatak je bio da otputujem, da se ipak uspijem organizirati da otputujem  jer to je daleko i puno je to dana pogotovo kad imate djecu i počne nastavna godina pa je to za mamu vrlo stresno jer djeca moraju ostati kući. Htjela sam otići i ako mogu, uživati. To je na kraju i bilo tako i dala sam najbolje od sebe. Rezultat je dolazio dan za danom i bilo je sve bolje. Ni taj zadnji dan si nisam rekla: Marina, moraš to postići jer onda kad je nešto na silu, onda to obično puca, nego sam i tad uživala i rezultat je došao.

Kako ste se osjećali kada ste saznali da ste pobijedili?   

Mi takmičarke smo u sektorima i predzadnji i zadnji dan znaju se bodovi i zapravo se brzo može doći do  izračuna tko je prvi. Dolazili su mi čestitati i ranije druge nacije, kapiteni i treneri, ali rekla sam da neću nikakve čestitke dok ne bude izašla konačna lista i službeno proglašenje, ali bila sam jako sretna. Konkurentice su mi bile prvakinje svijeta prijašnjih godina, tako da kad su izašli rezultati, bila sam presretna jer taj rezultat je potvrda i nagrada za sav uložen trud.

Volite li više pecati u Hrvatskoj ili u drugim zemljama? Koje su razlike? 

Pa evo mi ribari volimo reći „loviti ribu“ tu uz more, za pecanje  kažemo da je to ribolov na slatkim vodama pa se znamo ponekad malo i uvrijediti. No ja se nisam sad uvrijedila jer mnogo njih to ne zna.

Volim loviti ribu ovdje na Kvarneru u Riječkom zaljevu, potocima jer sam tu odrasla i to sam radila uvijek sa svojim tatom pa me to nekako vraća u djetinjstvo i budi u meni neke lijepe uspomene. Na svjetskim morima je isto posebno, ja kažem da svako more ima svoju boju jer su zbilja različite i mislim da je to nešto jako lijepo. 

Kako se osjećate dok lovite ribu? 

U ribolovu postoji isto nekakvo rivalstvo i taj takmičarski duh tko će bolje, ali ja ne volim da me to obuzme baš tako dok se takmičim jer izdvojim neko svoje vrijeme (slobodno vrijeme) i ne želim se osjećati loše. Pokušavam voljeti to, i da mi taj trenutak bude lijep. Ne želim se opteretit da moram pobijediti, a nije mi to ni toliko bitno. A na kraju uspjeh dođe. 

Jeste li se bavili još kojim sportom? 

Pa kao dijete jesam, trenirala sam gimnastiku, nešto malo jedrenje, odbojku i tako svi oni sportovi koji se u nekom trenutku mijenjaju  i biraju radi društva, prijateljica…

Uvijek sam bila u sportu, jako volim pokret.

Što volite raditi u slobodno vrijeme? 

Ribolov je za mene slobodno vrijeme, ali volim biti i u prirodi, puno pješačim, idem na planinarenje s djecom. Budemo i  na moru jer imamo jednu barku pa jedrimo. Kroz cijelo ljeto smo po jadranskim otocima, ne lovimo uvijek ribu,više jedrimo. Ali puno smo u prirodi. Kada imam slobodan trenutak, onda volim otići na Učku i biti tamo satima u šumi, to mi je lijepo i opuštajuće. 

Pričate li s djecom na nastavi o ribolovu? 

Ponekad, ima trenutak kada je ribolov vezan za nastavno gradivo i onda im znam ispričati neki doživljaj. Imala sam jednu generaciju  djece iz produženog boravka s kojom sam odlazila na mulić pa sam im tamo pričala o ribolovu. Ne želim nametati to, ali mnogo djece iz škole mi se učlanilo u klub, i sada su članovi društva u Ičićima i Lovranu. 

Imate li savjet za djecu koji se bave ribolovom i općenito sportom? 

Imam, mislim da je lijepo baviti se sportom i onda kada to čovjek radi jer to voli i puno ulaže u to, onda dolazi i uspjeh. Rekla sam baš u jednom intervju nedavno da je lijepo da djeca sanjaju o sportskom uspjehu jer je put do uspjeha prekrasan! Baviti se sportom svakodnevno i imati sport u životu je jako dobro za svakog čovjeka. To je organizirano slobodno vrijeme što je jako zdravo i dobro.

Novinarke 6.b

Recite nam nešto o sebi i svojoj obitelji.

Ja sam učiteljica razredne nastave, zovem se Marina Mavrinac Matulja. Radim u područnoj školi u Ičićima u 1. razredu. Puno sam godina radila u produženom boravku, a sada sam u razrednoj nastavi. Živim službeno u Opatiji (prva kuća u Opatiji), a cijeli sam život živjela u Lovranu te tamo krenula u Sportsko ribolovno društvo Zubatac Lovran. Moj otac je bio ribar, još uvijek je ribar koji se bavi sportskim ribolovom. Moj djed isto tako, on je bio prvak Jugoslavije, moj otac dvostruki prvak Europe i tako sam ja kao djevojčica sa sedam godina postala članica Ribolovnog društva te počela odlaziti na natjecanja. To je dakle nekih 38 godina da se bavim takmičarskim ribolovom. Moji prvi uspjesi bili su u klubu, bila sam prvakinja kluba, no već s 11 godina postali smo državni prvaci Jugoslavije postala sam članica reprezentacije te smo otišli u Portugal. Nakon toga, kad se osnovala Hrvatska, postala sam državna prvakinja, dogodine viceprvakinja i u reprezentaciji sam bila idućih osam godina. Moja je obitelj vezana uz more. Obitelj mog supruga isto tako, oni se bave jedrenjem. I sva su moja djeca jedriličari i ljudi koji prakticiraju sportove na moru.

Kako je Vaša obitelj reagirala na Vaš veliki uspjeh?

Prvi put kada sam postala prvakinja svijeta 2019. u Južnoj Africi bili su presretni. No teško je ponoviti  tako veliki sportski uspjeh jer nikad nitko nije uspio obraniti svjetsko zlato, no ja sam to uspjela. Tako da je veselje možda bilo i veće nego prvi put jer je to prvi put u povijesti da netko u sportskom ribolovu uspije ponovno biti prvi i obrani tu svoju medalju.

Što Vam se najviše sviđa kod ribolova?

Kod ribolova mi se najviše sviđa biti na stijeni ili na plaži. Na tim svjetskim plažama Atlantika je posebno lijepo zato što se vrijeme mijenja jako brzo. Od jednog kišnog  nevremena kada stvarno se moraš dobro pokriti, utopliti i zaštiti opremu (imamo velike šatore) do onog trenutka kada možeš ući u more koliko je vruće, lijepo i ugodno. Na našim stijenama je to baš ta tišina, što je posebno tiho, mirno i lijepo. I mi imamo prirodu koja je jako očuvana. I to je ljepota ribolova - kad možeš biti u prirodi

Kako izgledaju Vaši treninzi?

Moji treninzi… vi sigurno mislite da ja odlazim loviti ribu kad se pripremam za natjecanje, ali ne odlazim. Mi ribari, pogotovo koji smo u reprezentaciji, znamo jako dobro loviti ribu te kad se pripremamo za svjetska natjecanja, odlazimo bacati štap Mi imamo opremu koja je puno teža, čvršća i jača od opreme koju koristimo u Hrvatskoj i to su puno dulji i čvršći štapovi na koje stavljamo olova i do 200 grama,a kod nas lovimo s olovom do 70 g te velikim mašinicama i mi se moramo fizički pripremiti za bacanje štapa.

Ja nekih mjesec dana prije natjecanja svakodnevno odlazim na stijene i bacam samo olovo, što dalje zabacim olovo, dižem štap visoko okomito iznad sebe te ga brzo vrtim i tako to radim najmanje sat vremena dnevno kako bi moja muskulatura ojačala da mi to tih tjedan dana, koliko traje svjetsko prvenstvo. ne bi bilo teško.

Jeste li očekivali da ćete po drugi put postati prvakinja svijeta?

Pa to je ja mislim u svakom sportašu jedna nada, nada se tome. Ali, kažem, to nikad nitko nije postigao tako da ja nisam to sebi dala kao nekakav zadatak.  Zadatak je bio da otputujem, da se ipak uspijem organizirati da otputujem  jer to je daleko i puno je to dana pogotovo kad imate djecu i počne nastavna godina pa je to za mamu vrlo stresno jer djeca moraju ostati kući. Htjela sam otići i ako mogu, uživati. To je na kraju i bilo tako i dala sam najbolje od sebe. Rezultat je dolazio dan za danom i bilo je sve bolje. Ni taj zadnji dan si nisam rekla: Marina, moraš to postići jer onda kad je nešto na silu, onda to obično puca, nego sam i tad uživala i rezultat je došao.

Kako ste se osjećali kada ste saznali da ste pobijedili?   

Mi takmičarke smo u sektorima i predzadnji i zadnji dan znaju se bodovi i zapravo se brzo može doći do  izračuna tko je prvi. Dolazili su mi čestitati i ranije druge nacije, kapiteni i treneri, ali rekla sam da neću nikakve čestitke dok ne bude izašla konačna lista i službeno proglašenje, ali bila sam jako sretna. Konkurentice su mi bile prvakinje svijeta prijašnjih godina, tako da kad su izašli rezultati, bila sam presretna jer taj rezultat je potvrda i nagrada za sav uložen trud.

Volite li više pecati u Hrvatskoj ili u drugim zemljama? Koje su razlike? 

Pa evo mi ribari volimo reći „loviti ribu“ tu uz more, za pecanje  kažemo da je to ribolov na slatkim vodama pa se znamo ponekad malo i uvrijediti. No ja se nisam sad uvrijedila jer mnogo njih to ne zna.

Volim loviti ribu ovdje na Kvarneru u Riječkom zaljevu, potocima jer sam tu odrasla i to sam radila uvijek sa svojim tatom pa me to nekako vraća u djetinjstvo i budi u meni neke lijepe uspomene. Na svjetskim morima je isto posebno, ja kažem da svako more ima svoju boju jer su zbilja različite i mislim da je to nešto jako lijepo. 

Kako se osjećate dok lovite ribu? 

U ribolovu postoji isto nekakvo rivalstvo i taj takmičarski duh tko će bolje, ali ja ne volim da me to obuzme baš tako dok se takmičim jer izdvojim neko svoje vrijeme (slobodno vrijeme) i ne želim se osjećati loše. Pokušavam voljeti to, i da mi taj trenutak bude lijep. Ne želim se opteretit da moram pobijediti, a nije mi to ni toliko bitno. A na kraju uspjeh dođe. 

Jeste li se bavili još kojim sportom? 

Pa kao dijete jesam, trenirala sam gimnastiku, nešto malo jedrenje, odbojku i tako svi oni sportovi koji se u nekom trenutku mijenjaju  i biraju radi društva, prijateljica…

Uvijek sam bila u sportu, jako volim pokret.

Što volite raditi u slobodno vrijeme? 

Ribolov je za mene slobodno vrijeme, ali volim biti i u prirodi, puno pješačim, idem na planinarenje s djecom. Budemo i  na moru jer imamo jednu barku pa jedrimo. Kroz cijelo ljeto smo po jadranskim otocima, ne lovimo uvijek ribu,više jedrimo. Ali puno smo u prirodi. Kada imam slobodan trenutak, onda volim otići na Učku i biti tamo satima u šumi, to mi je lijepo i opuštajuće. 

Pričate li s djecom na nastavi o ribolovu? 

Ponekad, ima trenutak kada je ribolov vezan za nastavno gradivo i onda im znam ispričati neki doživljaj. Imala sam jednu generaciju  djece iz produženog boravka s kojom sam odlazila na mulić pa sam im tamo pričala o ribolovu. Ne želim nametati to, ali mnogo djece iz škole mi se učlanilo u klub, i sada su članovi društva u Ičićima i Lovranu. 

Imate li savjet za djecu koji se bave ribolovom i općenito sportom? 

Imam, mislim da je lijepo baviti se sportom i onda kada to čovjek radi jer to voli i puno ulaže u to, onda dolazi i uspjeh. Rekla sam baš u jednom intervju nedavno da je lijepo da djeca sanjaju o sportskom uspjehu jer je put do uspjeha prekrasan! Baviti se sportom svakodnevno i imati sport u životu je jako dobro za svakog čovjeka. To je organizirano slobodno vrijeme što je jako zdravo i dobro.

Novinarke 6.b

Recite nam nešto o sebi i svojoj obitelji.

Ja sam učiteljica razredne nastave, zovem se Marina Mavrinac Matulja. Radim u područnoj školi u Ičićima u 1. razredu. Puno sam godina radila u produženom boravku, a sada sam u razrednoj nastavi. Živim službeno u Opatiji (prva kuća u Opatiji), a cijeli sam život živjela u Lovranu te tamo krenula u Sportsko ribolovno društvo Zubatac Lovran. Moj otac je bio ribar, još uvijek je ribar koji se bavi sportskim ribolovom. Moj djed isto tako, on je bio prvak Jugoslavije, moj otac dvostruki prvak Europe i tako sam ja kao djevojčica sa sedam godina postala članica Ribolovnog društva te počela odlaziti na natjecanja. To je dakle nekih 38 godina da se bavim takmičarskim ribolovom. Moji prvi uspjesi bili su u klubu, bila sam prvakinja kluba, no već s 11 godina postali smo državni prvaci Jugoslavije postala sam članica reprezentacije te smo otišli u Portugal. Nakon toga, kad se osnovala Hrvatska, postala sam državna prvakinja, dogodine viceprvakinja i u reprezentaciji sam bila idućih osam godina. Moja je obitelj vezana uz more. Obitelj mog supruga isto tako, oni se bave jedrenjem. I sva su moja djeca jedriličari i ljudi koji prakticiraju sportove na moru.

Kako je Vaša obitelj reagirala na Vaš veliki uspjeh?

Prvi put kada sam postala prvakinja svijeta 2019. u Južnoj Africi bili su presretni. No teško je ponoviti  tako veliki sportski uspjeh jer nikad nitko nije uspio obraniti svjetsko zlato, no ja sam to uspjela. Tako da je veselje možda bilo i veće nego prvi put jer je to prvi put u povijesti da netko u sportskom ribolovu uspije ponovno biti prvi i obrani tu svoju medalju.

Što Vam se najviše sviđa kod ribolova?

Kod ribolova mi se najviše sviđa biti na stijeni ili na plaži. Na tim svjetskim plažama Atlantika je posebno lijepo zato što se vrijeme mijenja jako brzo. Od jednog kišnog  nevremena kada stvarno se moraš dobro pokriti, utopliti i zaštiti opremu (imamo velike šatore) do onog trenutka kada možeš ući u more koliko je vruće, lijepo i ugodno. Na našim stijenama je to baš ta tišina, što je posebno tiho, mirno i lijepo. I mi imamo prirodu koja je jako očuvana. I to je ljepota ribolova - kad možeš biti u prirodi

Kako izgledaju Vaši treninzi?

Moji treninzi… vi sigurno mislite da ja odlazim loviti ribu kad se pripremam za natjecanje, ali ne odlazim. Mi ribari, pogotovo koji smo u reprezentaciji, znamo jako dobro loviti ribu te kad se pripremamo za svjetska natjecanja, odlazimo bacati štap Mi imamo opremu koja je puno teža, čvršća i jača od opreme koju koristimo u Hrvatskoj i to su puno dulji i čvršći štapovi na koje stavljamo olova i do 200 grama,a kod nas lovimo s olovom do 70 g te velikim mašinicama i mi se moramo fizički pripremiti za bacanje štapa.

Ja nekih mjesec dana prije natjecanja svakodnevno odlazim na stijene i bacam samo olovo, što dalje zabacim olovo, dižem štap visoko okomito iznad sebe te ga brzo vrtim i tako to radim najmanje sat vremena dnevno kako bi moja muskulatura ojačala da mi to tih tjedan dana, koliko traje svjetsko prvenstvo. ne bi bilo teško.

Jeste li očekivali da ćete po drugi put postati prvakinja svijeta?

Pa to je ja mislim u svakom sportašu jedna nada, nada se tome. Ali, kažem, to nikad nitko nije postigao tako da ja nisam to sebi dala kao nekakav zadatak.  Zadatak je bio da otputujem, da se ipak uspijem organizirati da otputujem  jer to je daleko i puno je to dana pogotovo kad imate djecu i počne nastavna godina pa je to za mamu vrlo stresno jer djeca moraju ostati kući. Htjela sam otići i ako mogu, uživati. To je na kraju i bilo tako i dala sam najbolje od sebe. Rezultat je dolazio dan za danom i bilo je sve bolje. Ni taj zadnji dan si nisam rekla: Marina, moraš to postići jer onda kad je nešto na silu, onda to obično puca, nego sam i tad uživala i rezultat je došao.

Kako ste se osjećali kada ste saznali da ste pobijedili?   

Mi takmičarke smo u sektorima i predzadnji i zadnji dan znaju se bodovi i zapravo se brzo može doći do  izračuna tko je prvi. Dolazili su mi čestitati i ranije druge nacije, kapiteni i treneri, ali rekla sam da neću nikakve čestitke dok ne bude izašla konačna lista i službeno proglašenje, ali bila sam jako sretna. Konkurentice su mi bile prvakinje svijeta prijašnjih godina, tako da kad su izašli rezultati, bila sam presretna jer taj rezultat je potvrda i nagrada za sav uložen trud.

Volite li više pecati u Hrvatskoj ili u drugim zemljama? Koje su razlike? 

Pa evo mi ribari volimo reći „loviti ribu“ tu uz more, za pecanje  kažemo da je to ribolov na slatkim vodama pa se znamo ponekad malo i uvrijediti. No ja se nisam sad uvrijedila jer mnogo njih to ne zna.

Volim loviti ribu ovdje na Kvarneru u Riječkom zaljevu, potocima jer sam tu odrasla i to sam radila uvijek sa svojim tatom pa me to nekako vraća u djetinjstvo i budi u meni neke lijepe uspomene. Na svjetskim morima je isto posebno, ja kažem da svako more ima svoju boju jer su zbilja različite i mislim da je to nešto jako lijepo. 

Kako se osjećate dok lovite ribu? 

U ribolovu postoji isto nekakvo rivalstvo i taj takmičarski duh tko će bolje, ali ja ne volim da me to obuzme baš tako dok se takmičim jer izdvojim neko svoje vrijeme (slobodno vrijeme) i ne želim se osjećati loše. Pokušavam voljeti to, i da mi taj trenutak bude lijep. Ne želim se opteretit da moram pobijediti, a nije mi to ni toliko bitno. A na kraju uspjeh dođe. 

Jeste li se bavili još kojim sportom? 

Pa kao dijete jesam, trenirala sam gimnastiku, nešto malo jedrenje, odbojku i tako svi oni sportovi koji se u nekom trenutku mijenjaju  i biraju radi društva, prijateljica…

Uvijek sam bila u sportu, jako volim pokret.

Što volite raditi u slobodno vrijeme? 

Ribolov je za mene slobodno vrijeme, ali volim biti i u prirodi, puno pješačim, idem na planinarenje s djecom. Budemo i  na moru jer imamo jednu barku pa jedrimo. Kroz cijelo ljeto smo po jadranskim otocima, ne lovimo uvijek ribu,više jedrimo. Ali puno smo u prirodi. Kada imam slobodan trenutak, onda volim otići na Učku i biti tamo satima u šumi, to mi je lijepo i opuštajuće. 

Pričate li s djecom na nastavi o ribolovu? 

Ponekad, ima trenutak kada je ribolov vezan za nastavno gradivo i onda im znam ispričati neki doživljaj. Imala sam jednu generaciju  djece iz produženog boravka s kojom sam odlazila na mulić pa sam im tamo pričala o ribolovu. Ne želim nametati to, ali mnogo djece iz škole mi se učlanilo u klub, i sada su članovi društva u Ičićima i Lovranu. 

Imate li savjet za djecu koji se bave ribolovom i općenito sportom? 

Imam, mislim da je lijepo baviti se sportom i onda kada to čovjek radi jer to voli i puno ulaže u to, onda dolazi i uspjeh. Rekla sam baš u jednom intervju nedavno da je lijepo da djeca sanjaju o sportskom uspjehu jer je put do uspjeha prekrasan! Baviti se sportom svakodnevno i imati sport u životu je jako dobro za svakog čovjeka. To je organizirano slobodno vrijeme što je jako zdravo i dobro.

Novinarke 6.b